ZELENI VIR I VRAŽJI PROLAZ – Savršeni jednodnevni obiteljski izlet
Autor putopisa i fotografije: Dario Rastovčan
Ako ste željni s obitelji provesti aktivni dan u prirodi, Zeleni vir i Vražji prolaz su pun pogodak za jednodnevni izlet. Samo sat vremena vožnje od Zagreba i nešto manje od Rijeke podno Skrada, smještene su dvije prirodne zanimljivosti sjedinjene u jedinstveno zaštićeno područje – značajni krajobraz Vrajži prolaz i Zeleni vir. Zaštićen je 1962. godine zbog iznimne ljepote i geološke vrijednosti. Osim prirodnih vrijednosti, u ovom je području smještena i prva hidroelektrana ovoga kraja, Munjara.
Nedjelja je ujutro. Ljetna vrućina budi me negdje oko devet sati. Bacim pogled na „ekran“ i vidim da je lagano prebacilo preko 30 stupnjeva. U trenutku pada dogovor sa suprugom da idemo negdje u više predjele gdje je temperatura niža barem za pet stupnjeva. Naravno, Sljeme je uvijek prvo u mislima, ali treba nekada promijeniti destinaciju.
Ubrzo je pala odluka. Idemo na Zeleni vir i Vražji prolaz. Djeca iskaču iz kreveta ili bolje reći, vadimo ih iz kreveta i krećemo s Jaruna. Doručak je usputni, „zdrav“ iz pekarnice kako ne bi gubili na vremenu…
Krenuli smo oko 11 sati i usprkos turističkim gužvama na autocesti stigli smo do Skrada oko 12 sati. Informacije radi, za Skrad se odvajate na čvoru Ravna Gora, odakle imate preko Kupjaka još desetak kilometara do Skrada.
U centru Skrada , stotinjak metara dalje, morate skrenuti lijevo na sporednu cestu. Imate putokaz za Zeleni vir. Do odredišta Vas vodi krivudava i relativno strma asfaltirana cesta duljine oko pet kilometara. Vozite oprezno jer je cesta uska, a u nekim dijelovima asfalt je samo priviđenje, dok je na određenim dijelovima ceste potpuno novi sloj asfalta.
Spuštali smo se do Zelenog vira negdje oko dvadesetak minuta te smo na sveopće oduševljene stigli na odredište malo iza podneva. Ispred planinarskog doma prostire se pristojno i dovoljno veliko parkiralište gdje smo smjestili svog limenog ljubimca. Na naše iznenađenje parkiralište je bilo skoro puno. Izlazak iz auta bio je više nego osvježavajući jer je vani bilo oko 25 stupnjeva s laganim povjetarcem. S parkirališta se preko mostića dolazi pred planinarski dom. Na opće oduševljenje djece ispred se nalazi lijepo uređeno dječje igralište.
Odmah smo zamijetili da se za ručak ne moramo brinuti jer restoran uredno radi i ima lijepu veliku terasu u hladu. Odmah pored planinarskog doma nalazi se info kućica gdje se kupuju karte za obilazak obje prirodne atrakcije. Cijena ulaznice je 25 kuna, dok je za djecu do sedam godina ulaz besplatan.
Kada smo kupili ulaznice odlučili smo da prvo krenemo kroz Vražji prolaz do Muževe špiljice. Vrajži prolaz ime je jednog od najljepših kanjona u Gorskom kotaru. Iako se u literaturi i službenim dokumentima često piše književno ispravan naziv vražji, među stanovnicima ovog kraja već je stoljećima uvriježen izraz Vrajži prolaz.
Odmah na početku sam primijetio da potok i ne obiluje baš vodom jer mi ovo nije prva posjeta ovom predivnom mjestu, što nije ni čudno s obzirom na visoke temperature zadnjih dana. No bez obzira na to doživljaj je vrhunski, temperatura ugodna za šetnju, djeca nakon prvih sto metara počinju kukati, ali ambijent je učinio svoje i svi sretni i zadovoljni nastavljamo ugodnu šetnju po stazi.
Kanjon je dužine oko 800 metara, a na pojedinim dionicama širine tek dva metra, posljedica je to djelovanja vode koja je tisućama godina izjedala kamen i prokrčila sebi ovaj neobični put. Kroz njega prolazi potok Jasle, što je ime i cijeloga obližnjega šumskog kompleksa. Duž kanjona vodi pješačka staza, ponekad usječena u stijenama iznad potoka, a ponekad sačinjena od umjetno postavljenih mostića i stubišta.
Šetnja kroz kanjon traje oko tridesetak minuta u jednom smjeru, ovisno koliko su djeca raspoložena za šetnju. Staza je sigurna i relativno dobro uređena, no ne bi joj škodila koja kunica da se malo dotjera. Na kraju Vrajžeg prolaza, 14 metara iznad potoka Jasle, otvor je u stijeni. To je ulaz u špilju Muževa hišica. Dužine je dvjestotinjak metara, a na njezinom kraju nalazi se dvorana s jezercem. Ja osobno nisam išao do kraja spilje jer vam za to ipak treba bolja svjetiljka nego što je mobitel i malo avanturističkog duha.
Razni autori navode kako su u njoj pronađeni ostatci starog posuđa te par čamaca. Smatra se da su se stanovnici Skrada i okolice, upravo ovdje skrivali od najezde Turaka. Postoje navodi da je u špilji nađena i čovječja ribica, no taj nalaz nije znanstveno potvrđen. Ovdje prezimljavaju strogo zaštićene vrste šišmiša potkovnjaka koji se, ukoliko se špilja posjećuje, ne smiju uznemiravati. Naravno da smo u špilji vidjeli, doduše jednog šišmiša što je posebno veselilo klince.
Malo smo se ohladili u prirodno klimatiziranom prostoru špilje te se uputili nazad prema planinarskom domu.
Prije obilaska Zelenog vira odlučili smo ručati kako bi malo akumulirali energiju za dalje. Klopa u planinarskom domu je sasvim pristojna. Klasika, pomfrit s zagrebačkim, s bečkim, s ćevapima, s kobasom…Kava fina, Kozel hladan…Cijene također pristojne do maksimalno 45 kuna za odrezak s prilogom, piva 15 kuna.
Nakon ručka slijedio je obilazak Zelenog vira. Na raskrižju dviju šetnica prema Zelenom viru i Vrajžem prolazu, mala je hidroelektrana Munjara, sagrađena još davne 1921. godine. Već sljedeće godine puštena je u rad. Danas, nakon više od 90 godina, još uvijek je u funkciji i smatra se spomenikom tehničke kulture. Originalni strojevi još se uvijek koriste za proizvodnju energije.
Tu se nalaze dva uspona, jedan da se zaobiđe Munjara, a drugi nakon mostića kako bi došli do slapa. Djeca su malo negodovala ali uz par odmorišnih stanki ipak smo ih nagovorili da ne odustanu, pogotovo iz razloga jer do Zelenog vira smo imali samo petnaestak minuta hoda i to kroz šumu.
Na kraju puta zadivljujuća 70 metara visoka stijena koja se osovila između dva šumovita obronka i koja krije špilju s izvorom. Sama stijena predstavlja zanimljiv geološki fenomen, prebačenu boru mezozojskih sedimenata. S vrha stijene obrušavaju se dva potočića. Jedan brzo nestaje u usjeku, a drugi se ruši okomito u obliku slapa koji pada pred otvor špilje s jezercem i ulijeva se u potok Curak koji ovdje izvire.
U špilji je jezerce smaragdno zelene boje, kristalno bistre i mirne vode. Izvor – Zeleni vir, u dnu je špilje i ne primjećuje se. Jezerce je zagrađeno betonskom pregradom, a voda se koristi u obližnjoj maloj hidrocentrali Munjari. Nizvodno se od Munjare potoci Curak i Jasle spajaju i teku dalje prema mjestu Iševnica gdje se ulijevaju u rijeku Kupicu.
Na povratku koji je bio nizbrdo i trajao je svega desetak minuta, zadržali smo se na prekrasnom jezercu pokraj Munjare na kojem se zbog manjka vode nalazi otočić s kojega puca prekrasan pogled na jedan prelijepi slap.
Nakon malo uživanja i rashlađivanja pored slapa uputili smo se do planinarskog doma po desert kojega smo ostavili za kraj. Svakako preporučujem štrudlu s domaćim borovnicama ili palačinke sa sladoledom od vanilije i preljevom od borovnica. Cijena je dvadeset kuna, a palačinke vulgaris s preljevom od čokolade petnaest kuna.
Nažalost u planu nam je bio i obilazak špilje Lokvarke koja je udaljena dvadesetak kilometara od Skrada ali je nismo stigli obići jer je zadnji obilazak bio u 17 sati, a inače obilasci kreću na svaki puni sat. Zato ako planirate u Lokvarku, svakako krenite ranije na izlet. Na povratku smo se odlučili za staru cestu do Vrbovskog koja je bila pun pogodak zbog prekrasnog goranskog krajolika s pogledom na Klek u daljini.
Naravno ne morate na autocestu u Vrbovskom već možete po staroj cesti produžiti prema Karlovcu tko ide za Zagreb. Mi smo se ipak skinuli sa stare ceste u Vrbovskom jer bi se za djecu put pomalo odužio i u sedam sati navečer bili već u Zagrebu koji se već lagano hladio od ljetne žege. Sve u svemu nedjeljno popodne za pamćenje, prekrasna priroda, lagane šetnje i čist i ugodan planinski zrak.
GALERIJA SLIKA